Nasmijao me je nedavno oglas kojeg sam ugledala zalijepljenog na stablu drveta. Naime, stanodavka je između ostalog za sebe napisala ‘’Nisam namćor baba’’. Simpatična i originalna ideja da se privuku stanari, možda najviše studenti, jer oni od takvih bježe glavom bez obzira. A kako i ne bi. Imali smo vjerovatno svi učeći i stanujući neku takvu babu. Neku kojoj smeta sve ono i što valja i što ne valja. Tolerancija u taj stan sigurno nije zalazila nikada. Ne bi joj baba namćor nikada otvorila vrata. Ova stanodavka kaže da je imala i ona takvo iskustvo i da je’’ njena namćor baba’’ tražila da posle umivanja obriše česmu u kupatilu, zatim da je poturala zlatne lančiće ispod jastuka, da bi provjerila poštenje svoje stanarke. Naravno da su i posjete bile zabranjene.
Imala sam i ja jednu takvu koja je zabranjivala posjete, ali je zato ona posjećivala moju sobu desetak puta dnevno. Ne da vidi kako sam (a kako bih i bila) već da se žali na komšiluk i na ostatak stanara u zgradi. Možda sam mogla i tada donekle, a sada još bolje da razumijem i da na neki način opravdam ove namćoraste osobine, jer se prirodno vezuju za starije osobe. Ali u današnje namćore, nažalost, spada sve mlađi i mlađi svijet. Neoprostivo, zaista. Idući prije par dana beogradskim ulicama, od Kalemegdana, pa sve do Slavije (mnogi znaju da je to pozamašna relacija) ne sretoh nijedno nasmijano čeljade. Sve mrgud do mrguda. Sve namćor do namćora. U povratku uđoh u gradski prevoz, a tamo još crnje i gore. Uzalud madi ‘’Cigo’’ ‘’plete’’ moravac na svojoj harmonici nebili izmamio neki dinar, ili možda osmijeh. Jok! Svi se namračili, skupili obrve. Neko gleda u pod, neko u telefon. Uglavnom svi gledaju u prazno. Ako se i čuje poneka riječ, ona je više naklonjena svađi, nervozi i gunđanju. Posle par stanica, uđoše kontrolori. Izgledaju kao policijska racija. Znam da nije njihovo da se smješkaju, ali jeste da budu mnogo ljubazniji nego što jesu. Shvatili ove uloge kao veoma ‘’važne’’ i velike’’, pa vjerovatno misle da bi jedan njihov osmijeh umanjio i njihov značaj. Da se nasmije čovjek od muke. E, moja zemljo i moj narode dobri, pomislih i izađoh da opet pružim noge, nadajući se nekom vedrijem susretu. Nasmiješiću se ja nekome u prolazu, pomislim, možda mu izmamim osmijeh, pa makar ga i zbunim. Razvučem osmijeh, a imam i razlog, u susret mi idu lijepi ljudi. A i dan je lijep i sunčan. I znate kakva je reakcija bila? Pogledaše me kao da sam ‘’odlijepila’’. Zamislite, smješka se nekome koga ne poznaje! Još da im rekoh –dobar dan, vjerovatno bi me neko od njih i opsovao. Rastužim se, i doživjevši još jedan poraz osmijeha i ljubaznosti od strane namćora, uđem u prodavnicu, nebili me neki prodavac malo ohrabrio. A tamo? Red unedogled, mrzovolja na licima i ‘’naših’’ i ‘’njihovih’’. Znajući da me čeka odlazak i u poštu, i da ću tek tamo doživjeti ‘’šalterski šok’’ okrenem se nalijevo krug. Bolje i bez ‘leba nego bez osmijeha. A u pošti, pošten svijet, došao da plati račune. Pošten, ali i namćorast. O ‘’šalterušama’’ da i ne govorim. Njima je u opisu radnog mjesta- neljubaznost. Dvojica se svađaju ko je prvi u redu, treći žuri, pa pita može li preko reda, četvrti će samo nešto da ‘’priupita’’. Ostaviću ja plaćanje računa za sjutra, ipak. Možda će biti bolje. Možda je danas samo takav dan. Znate, ima takvih namćorastih dana. Tješi se ti samo, govori mi unutrašnji glas. Svi su nam, draga moja, odavno isti. Namrgođeni, mračni, svi su nam na kraj srca. Džaba i sunce, i vedar dan, džaba i što smo lijepi, što imamo život na dar, džaba i što smo prvaci i Evrope i svijeta u mnogim sportovima, džaba i što imamo koga da volimo, i što vole i nas. Mi smo, podsjeća me unutrašnji glas- namćori.
Zato, dobri moji i dragi ljudi, smijte se! Osmjehujte se. Kažu da osmijeh ne košta ništa, a puno pruža. I tako je. I kada vam nije do njega, izmamite ga i sebi i drugima. U suprotnom, postaćete baba namćor još u mladosti. I niko vam se neće useliti u dušu, a ni vi njemu. Budite mi veseli. Ja želim, hoću i jesam. I ja i moj bič. Jer, namćori su kič.
(Autor je pjesnik)
Piše: Magda Peternek